Sastav i mehanizmi djelovanja regulatora rasta biljaka
Regulatori rasta biljaka su proizvod integrisanog razvoja različitih naučnih i tehničkih oblasti, uključujući organsku sintezu, analizu tragova, fiziologiju biljaka, biohemiju i savremenu poljoprivrednu, šumarsku i hortikulturnu kultivaciju. Tokom 1920-ih i 1930-ih, istraživači su otkrili prisustvo u tragovima prirodnih biljnih hormona-kao što su etilen, indol-3-sirćetna kiselina (IAA) i giberelini – unutar biljaka, ističući njihovu ulogu u regulaciji rasta i razvoja. Istraživanje sintetičkih analoga započelo je 1940-ih, što je dovelo do uzastopnog razvoja i postepenog usvajanja jedinjenja kao što su 2,4-D, DA-6 (svježi ester amina), forhlorfenuron, natrijum nitrofenolat, -naftalin-octena kiselina (NAA) i maleinski hidrazid, što ih je na kraju uspostavilo kao posebnu kategoriju hemikalija. Iako je broj sintetičkih regulatora rasta biljaka značajno porastao u protekla tri desetljeća, njihov razvoj i opseg primjene zaostaje za insekticidima, fungicidima i herbicidima zbog složenosti tehnika primjene. Ipak, vođeni potrebama poljoprivredne modernizacije, regulatori rasta biljaka imaju ogroman potencijal za razvoj, sa trendom ubrzanja koji se opaža od 1980-ih. Kina je započela proizvodnju i primjenu regulatora rasta biljaka 1950-ih.
Za ciljnu biljku, regulator rasta biljke je egzogena, ne-hranljiva hemijska supstanca. Obično sposoban da se translocira unutar biljke na mjesto djelovanja, može promovirati ili inhibirati specifične fiziološke procese čak i pri vrlo niskim koncentracijama, usmjeravajući tako razvoj kako bi se zadovoljile ljudske potrebe. Svaka vrsta regulatora rasta biljaka služi specifičnoj svrsi, a zahtjevi za primjenu su rigorozni; specifični efekti na ciljnu biljku postižu se samo pod određenim uslovima primjene (uključujući faktore okoline). Promjena koncentracije često može dati suprotne rezultate-na primjer, supstanca može potaknuti rast pri niskim koncentracijama dok ga inhibira u visokim koncentracijama. Regulatori rasta biljaka imaju širok spektar primjena, koje variraju ovisno o specifičnom spoju i ciljnoj biljci. Primjeri uključuju: kontrolu nicanja i mirovanja; promoviranje navijanja; stimuliranje produljenja i diobe stanica; regulisanje bočnih pupoljaka ili bokorenje; upravljanje arhitekturom biljaka (npr. promoviranje kompaktne, čvrste navike kako bi se spriječilo poležavanje); reguliranje cvjetanja ili spolnog izražavanja i izazivanje ploda bez sjemena; stanjivanje cvijeća i voća ili suzbijanje opadanja plodova; utjecaj na oblik ploda ili vrijeme zrenja; povećanje tolerancije na stres (protiv bolesti, suše, slanosti ili mraza); poboljšanje unosa nutrijenata; povećanje sadržaja šećera ili promjena kiselosti; poboljšanje arome i boje; stimuliranje lučenja lateksa ili smole; i olakšavanje defolijacije ili isušivanja (kako bi se pomoglo mehaničkoj berbi) i očuvanju. Određeni regulatori rasta biljaka djeluju kao herbicidi kada se primjenjuju u visokim koncentracijama, dok neki herbicidi pokazuju efekte{10}}regulacije rasta pri niskim koncentracijama.






